Ova web stranica koristi kolačiće da bi Vam poboljšalo iskustvo prilikom pregleda. Uvjeti korištenja

 

Pratim vaše tekstove i oduševljena sam načinom na koji nam prenosite znanja koja su nažalost pod najezdom "supermarketa" i uvozom voća i povrća zaboravljena i još od svega je najgore što naša djeca uopće ne znaju gdje i kako se uzgaja hrana koju jedemo.

Istodobno sam žalosna jer sam kao vremešna žena odavno "zaboravila" kako su moje bake i mama vrtlarile i pripremale hranu u vlastitome domu i sretna što sam da vikao veoma mlada osoba nanovo otkrivate i prepoznajete mnoge davno zaboravljene vještine i znanja koja su u ovom osobito teškom vremenu naprosto nasilnomladim generacijama izbrisana iz sjećanja.

Rođena sam u podravsom selu i tu sam živjela do svojeg odlaska na fakultet i nažalost iako mi je nedostajala priroda i način života na selu utopila sam se u želji da učim i radim nešto posve drugačije, da bi me nakon pola stoljeća pitanje njastarije unuke "baka., a kako se to dobije brašnou mlinu" suočilo sa stvarnošću. Posegnula sam za filmom "Družba Pere Kvržice" da bi svojim unučićima ispričala priču o pretvorbi zrnja pšenice u brašno, a zatim sam nadogradila priču događajima iz sjećanja navlastitodjetinjstvo.

Svaka je biljka imala nekada svoju namjenu i tek sada otkrivamzašto su gredice luka moje bake bile uvijek "ovjenčane " uokolo zelenom salatom te zašto je po sredini gredice luka morao biti posijanred mrkve i još mnogo toga što danas zovemo dobrim i lošim susjedima.

Bake su naprosto to znale. Sjećam se kako su brižno pospremale vlastito sjemenje i sve tako dok jednom nije došao sjemenski krumpir iz Amerike i bio podjeljen seljacima zajedno sa "zlaticom",a samomalo iza toga stigla nam je i nova sjemenska pšenica "Campastora" koja je udvostručila prihode i dodatno nam na njive donijela razna kemijska čuda. Od tada reklame i nasilne kampanje o čudotvornim "otrovima" koje nazivamo lijepim imenom "sredstva za zaštitu bilja" učinila su to što su učinila.Sela su stara, a njive puste bez ljudi, a po nepreglednim prostranstvima tu i tamo se prošetavaju ogromni strojevi koji se ne uklapaju u sliku i idilu sela u kojemu sam odrastala.

Sa njiva u malim domaćinskim gospodrstvima nestale su mnoge kulture kojih se jako dobro sjećam kao na primjer. proso, heljda, lan, konoplja, sirak, bijela repa, mak. i još mnogo toga, a nažalost povrće čak i iz daleke Kine nalazimo na štandovima posvuda okolo nas. Žalosno je da se ne isplati sijati i raditi jer je samoza sjemei nezaobilazna zaštitna sredstva potrebno izdvojiti više novaca nego može i sama kultura donijeti. Vjerujem da se ovakav ovisnički odnos može danas već danas promijeniti i to samo ako mi to želimo. Dovoljno je reči i slijediti "Živijeti u skladu sa prirodom".

Mogla bih nabrajati do sutradan, ali valjda moramo učiti kroz vlastito iskustvo da bismo odabrali ono što na nas djeluje blagotvorno.

Veseli me sve ovo što radite i nastojim svima kada se vraćam u svoje selo prenjeti davno izgubljena znanja na posredan način i kroz priče, pa kod toganerijetko upućujem na vaše prelijepe članke uljepšane šarenilom slika iz neposredne prirode i na taj način oživjeti stara znanja i vještine naših predaka koje smo olako izgubili.

Šaljem vam tople pozdrave sa željom da i dalje živite u skladu sa sobom i prirodom u obilju ljubavi i radosti, Marija Špoljar

 


 

Malo sam pogledao i pročitao vašu stranicu Biovrt ...

Ja se bavim poljoprivredom (oko 25 rali zemlje ) i stočarstvom (40 komada stoke ) ... mama sadi vrt, a ja ga obradjujem, špricam itd ...

Vezano bas za ovaj vas bio vrt - znao sam prijasnjih godina eksperimentirati jer ostane flanaca pa mi ih je steta bacit ....uglavnom sta mi padne na pamet u dvorištu kod mlade marelice stavio sam dva flanca rajčice i to se je primilo bez problema i bez obrade zemlje ... napravio sam rupicu prstom i zagrnuo ih u zemlju tik do marelice, a marelica je služila kasnije kao šiljak da se paradajz zaveže za nju ... znao sam i koštice bundeve popikat na razna mjesta u voćnjaku i ona se je kasnije sama vukla prema suncu ...

Prije dvije godine sam božićnu pšenicu (koja je bila zasadjena u kuci u posudi ) početkom siječnja odnesao u vrt i presadio, ali ne onak u hrpi kak je bila u posudi, već sam ju razdvojio u jedan red metar duzine i to se je primilo bez problema i na ljeto sazrijalo ...

Zanimljivo je kak se priroda bori protiv svih tih hibrida, cjepova grozdja, i sveg tog voća što je čovjek stvorio križanjem i cijepljenjem... bez špricanja to ne moze opstati...

Imao sam u šumi divlju trešnju (kao drvo je skupocjena ) narasla je u visinu ostalog drveca i promjera stabla 50 cm ... i nikad nije špricana ni ništa ... isto tako i divlje jabuke i kruške koje same niknu u prirodi ...u prirodi nema herbicida, pesticida, a ni antibiotika ...

...bas kao i oni skakvci koji se znadu razmnožiti do abnormalnih razmjera i dok popasu svu travu uginu od gladi, a iduce godine opet trava naraste ...

tako slično će s dogoditi i sa ljudima dok se razmnože i sve unište ... priroda je neuništiva i ona sama uspostaviti će opet ravnotežu na ovom planetu ....

 

pozdrav Željko P.

 

 

 

Ova web stranica koristi kolačiće da bi Vam poboljšalo iskustvo prilikom pregleda. Uvjeti korištenja