Peruanska se jagoda uzgaja iz sjemenki.  Sjemenke se siju rano na proljeće u posudice, na prozorske daske (ili u klijališta)  te se kasnije presađuju u čašice/teglice. Ja ih sijem prilično rano, već krajem siječnja ili u veljači (ali može i sve do travnja), u male teglice na prozorskim daskama. S klijanjem imam svakakvih iskustava, nekad brzo niknu, nekad traje duže, nekad ne niknu pa moram ponoviti sjetvu, zato i počinem rano s sjetvom.  U svakom slučaju, ostavite si dio sjemena eventualnu drugu sjetvu ako prva ne uspije. Bitno ju je sijati čim ranije i zato jer jer joj treba dosta vremena da se razvije u odraslu biljku i procvjeta, te počinje roditi.

Već tek niknule biljčice prepune su sitnih dlačica, njima je prekrivena cijela biljka.

.

Na otvoreno se presađuju tek kad prestane opasnost od mraza. Prije presađivanja bitno ih je prije postupno privikavati na vanjske uvjete, dakle odnositi van dio dana malo na sunce, jer ako ih direktno iz zatvorenog presadite van na otvoreno, nerijetko dobivaju opekline od sunca – dijelovi listova potpuno se isuše i pobijele. Mogu se od toga oporaviti i potjerati nove listove, ali je to ipak bolje izbjeći.

Sade se na sunčanu gredicu, ali po mogućnosti zaštićenu od vjetrova, te  podalje od “srodnika” radi istih bolesti ili nametnika koji bi je mogli napasti. Kod nas ju  uglavnom ne napadaju bolesti i štetnici, ali na Wikipediji postoji poprilična lista bolesti i štetnika zabilježenih u svijetu da su ih napali, pa stoga bolje biti oprezan. Može uspijevati i u laganoj polusjeni, i voli vlažno tlo.

Naraste u visinu do 1,5 metara, s time da razvija i 7-10  grana, te raste kao malo razgranato stabalce.  Nakon presađivanja vodite brigu da ima dobre uvjete rasta, zalijevajte ju po potrebi i po mogućnosti malčirajte, jer ako neće imati dobre uvjete rasta, neće stići roditi te godine, odnosno početi će roditi jako kasno.

Cijela je biljka prekrivena dlačicama, a lišće je mekano, mogla bih reći “baršunasto mekano”

.

.

.

.

Počinje cvasti u lipnju/srpnju, pupoljci se pojavljuju u pazdušcima listova. Cvjetići su žuto-crni, zvonoliki i okrenuti prema dolje.

.

Nakon cvatnje na mjestu cvijeta se formiraju zeleni lampioni unutar kojeg se razvija plod. Lampioni su isprva zelene boje, i plod – bobica je u njima zelene boje.

.

Kako plod zori, tako lampion poprima isušenu smeđu boju, a plod dobiva narančastu boju.  Uglavnom prvi plodovi kod mene dozrijevaju krajem kolovoza/početkom rujna. Plod je egzotičnog, jako finog slatkasto-kiselog okusa, sadrži puno vitamina C, može se jesti sirov ili se ukuhava u marmelade i sl. Prema nekim literaturama svježeg se ne preporuča pojesti više od 6 odjednom (a teško se je zaustaviti…) Jedna biljka daje čak 100-150 plodova koji postepeno dozrijevaju na granama sve do mrazeva. Ovojnica je otrovna i ne smije se jesti, a ima funkciju zaštite ploda od vanjskih utjecaja i nametnika.

.

Iako u nekim literaturama piše da ova biljka traži puno vode, iz osobnog iskustva mogu napisati da izrazito dobro podnosi sušu (naravno, uz malčiranje). Za dozrijevanje plodova bitnije je da ima puno sunca. Pretprošle godine koja je bila izuzetno kišna godina, dakle kad je biljka imala jako puno vlage i malo sunca, plodovi nisu nažalost stigli dozrijeti prije mrazeva, većinu ih je nedozreljenih uništio mraz. Prošle, izrazito sušne godine, od kraja kolovoza/početka rujna pa sve do prvih mrazeva stalno sam brala zrele plodove.

Iako je ovo trajnica, kod nas ne uspijeva prezimjeti jer ne podnosi mrazeve. Stoga je prije mrazeva poželjno pobrati sve zrele plodove, jer mrazevi uništavaju i biljku, ali i bobice. Plodovi s vanjskom ovojnicom mogu stajati čak i preko mjesec dana nakon berbe.

Nažalost, uvijek na peruanskim jagodama najesen ostaje mnoštvo nedozreljenih plodova. A kad biljka raste u tegli da bi se spremila na sigurno prije mrazeva, nikad ne naraste tako lijepa i bujna radi toga jer u tegli nema pristup svemu što treba kao u zemlji. Probala sam preko zime održati nekolicinu manjih biljaka koje sam iskopala na vrtu na jesen, i uspjelo mi ih je održati do iduće godine u negrijanom svjetlom zatvorenom prostoru.

.

S obzirom da kod mene ostaju vani nedozreljeni plodovi, često mi se od tih sjemenki u plodovima i sama zasijava. A ako želite uzeti sjeme sami, otvorite zreli plod i isperete van sjemenke, posušite i spremite za iduću godinu (postupak je isti kao da uzimate sjeme rajčice).  Plodovi su prepuni sitnih okruglih plosnatih žućkasto-krem sjemenki.

Svi dijelovi biljke osim plodova su otrovni. Tokom godina uzgajanja imala sam svakakvih iskustava s njima, jedne su godine čak i imale “alergijsku reakciju”, nešto što sam nedavno pisla i o Nicotiniana rustici, srodniku peruanske jagode. Jednostavno joj susjedstvo neke biljke nije odgovaralo i površina listova postala je naborana. Objašnjenje ovog je da biljke sadrže fitoncide.  Fitoncidi (Phytoncide) su različite biološke aktivne tvari koje stvaraju biljke, a djeluju na životne procese susjednih biljaka i malih organizama poticajno ili sprečavajući. Oni mogu usmrtiti bakterije i gljivice, otrovati kukce i gliste, ali i potaknuti susjedne biljke na bujan rast ili totalno blokirati rast susjedne biljke. Očigledno je da se pomoćnice baš ne slažu s nekim biljkama. A upravo radi ovakvih iskustava, nastale su tabele biljaka koje se sade skupa, i koje se ne smiju saditi jedne pored drugih. Ali niti to nije tako jednostavno, jer cijela situacija nikad ne ovisi samo o 2 biljke, nego o cijelom biosustavu u kojem rastu.

Peruanska jagoda se smatra izuzetno zdravim voćem, sadrži vitamin C, vitamin A dio B-vitamina (tiamin, niacin i B12). Za voće ima veliki udio proteina i fosfora. A osobno, preporučam ga svima jer je izuzetno nezahtjevna vrsta, a opet, izuzetno fino, neobično egzotično voće. Svakako ju vrijedi probati uzgojiti na svom vrtu, jer se cijena plodova u dućanima penje čak i do 100 kn za kilogram.

Glavni argument za oplemenjivanje voćaka je da biljka uzgojena iz sjemena nikad ne daje iste osobine kao matična biljka radi činjenice da najbolja nasljedna svojstva teže povlačenju, barem tako tvrde u nekim literaturama. Radi želje da se osiguraju iste osobine, ljudi prakticiraju oplemenjivanje – cijepljenje, kalemljenje voćaka. Kod samog postupka dakle imate dvije različite biljke: podlogu i plemku. Podloga je dakle korijenje i dio panja, plemka daje krošnju – plemka je dio koji uzimamo s druge biljke čija svojstva želimo zadržati.

U ovom tekstu neću duljiti o detaljima cijepljenja jer osobno i za mene je ovo novo područje koje tek proučavam. Postoje prednosti, neke sam navela, ali i nedostaci ovog postupka, kao što su činjenica da smo ipak združili dvije različite biljke i kako tvrdi Masanobu Fukuoka, upravo je ovo razlog što kalemljene voćke imaju tendenciju same sebe zarasti i moramo ih obrezivati, dok se to s prirodno izraslim voćkama ne događa, one formiraju normalnu prirodnu krošnju. Osobno, silno me intrigiraju i drukčije mogućnosti razmnožavanja voćaka od kalemljenja, pa i kako bi ipak izgledala jabuka uzgojena iz sjemena, i to je nešto što ću pokušati otkriti/naučiti idućih godina. Ali do tada, kako želim zadržati neke sorte jabuka koje imam u vrtu, a neznam im naziv, odlučila sam i naučiti se cijepiti voćke.

Siječanj je idealno vrijeme za pripremu kalema, odnosno plemki za kalemljenje (cijepljenje) voćaka. Siječanj je pogodno vrijeme jer u to doba su plemke u potpunosti dozrijele i vegetacija miruje. Uzimaju se vršne reznice jednogodišnjih izboja, jednostavno odrežete vrhove s grana voćaka vrtnim škarama.

Ovakve se reznice čuvaju sve do ožujka kad se vrši kalemljenje. Najbolje ih je držati u frižideru, i to u plastičnim vrećicama za zamrzavanje. Prvo napunite vrećicu s vodom, i potom izlijte tu vodu van. Ona količina vode što ostane na stijenkama vrećice biti će idealna za održavanje reznice u vrećici.

.

Nakon toga unutra stavite reznice, omotate ostatak vrećice oko reznice i spremno je za čuvanje u frižideru. Naravno, ako uzimate reznice s više različitih vrsti, preporučam vam obilježiti si vrste naljepnicama. Tako spremljene reznice čuvajte u frižideru do ožujka, kada možete sami probati kalemiti voćke ako imate podloge, ili možete potražiti nekoga tko se profesionalno bavi kalemnjenjem i može vam napraviti uslugu kalemljenja.

“Prva pomoć” je okružiti voćke kolcima, granjem ili sl. Čim bliže deblu okružite voćku štapovima, tako da ju ništa ne može oglodati jer ne može doći do samog debla. Koristila sam ove godine ostatke raznog granja koje sam pronašla u blizini, a odlično su poslužili svrsi najesen i kolci od suncokreta – suhi ostaci “stabla” suncokreta.

Osim kolaca, možete u trgovinama kupiti plastične zaštitne mreže za zaštitu voćaka. Odlična stvar kod njih je što traju kroz više godina, veće su i omotane u više sloja, tako da se lagano “odmotavaju” kako voćka raste – dakle nešto kao univerzalna veličina, pa pristaju i na male voćke i na veća stabla.

Ukoliko niste pronašli zaštitne mreže, možete i nešto slično napraviti i sami – od pletiva za ograde. Bitno je da odaberete onaj s gušćim pletenjem, te dakle sami izrežete pletivo na željene veličine i učvrstite oko voćki. Nedostatak ovog je što trebate imati i dobre škare kojima morate rezati pletivo (ali i škare za obrezivanje voćki mogu poslužiti, barem meni jesu); pletivo je oštro, morate ga skupa povezati, i teže ga je opet razdvojiti. Ali, praktično je za one voćke koje zimi trebaju i zaštitu od hladnoće.

.

.

.

.

Što se tiče zaštite od hladnoće, sve “klasične” vrste koje se sade i prezimljavaju u našim krajevima ne trebaju se štititi od hladnoće. Na zaštitu od hladnoće (u kontinentalnom dijelu zemlje) morate misliti kod nekih egzotičnijih, osjetljivijih vrsta, poput smokvi, kivija, kaki jabuka. Ove godine imam prvi put kaki jabuke, i u literaturama sam pročitala da ih je potrebno zaštititi dok su manje od hladnoće. Na pamet mi je pala  bala slame i pletivo za ograde koje sam savila okolo voćki, te unutrašnjost ispunila slamom. Koliko je to pametno rješenje…poslije sam se malo nećkala, jer što ako padne silno mnogo kiše, sve ispuni tu slamu i smrzne…neznam kako će to utjecati na mlado stablo…vidjeti ću na proljeće koliko je to bilo učinkovito. Mada, koliko sam dobila informacije s više strana, puno ljudi to radi na taj način, bilo slamom, bilo lišćem.

Za mnoge je vrste imati na umu da je najbitnija zaštita korijenja. Nedavno sam bila u posjeti koj ljudi koji već godinama uzgajaju kiwije u svom vrtu, i kako su mi oni prenijeli svoje iskustvo – najbitnije je zaštititi korijen, jer grane uglavnom ne smrzavaju, nego korijen. A i ako grane smrznu, najbitnije je da korijen preživi, iz njega opet potjeraju novi izboji. Stoga, najbitnija je zaštita slamom, lišćem, grančicama crnogorice i sl – oko samog korijenja.

.

Naravno, postoji zasigurno više načina i metoda zaštita voćaka i od hladnoće i od glodavaca, ovo su tek metode koje sam ja pokušala u svom vrtu.

.

A u cvatu su bili i vratić (tanacetum vulgare) i echinopsis ritro

.

Na vrtu je procvala gorušica koja se je sama zasijala tokom ljeta, i na vrtu su se pojavili poneki cvijetovi vučike, što se kod mene često događa na jesen

.

Na vrtu se i dalje osim kupusnjača ništa nije šarenilo, a sve je bilo prepuno osušenih biljaka. Sve to ću kasnije potrgati i  pobacati po tlu (ili će to težina snijega napraviti)  da se tu razgrađuje i hrani tlo. Osim toga, suhe šuplje stabljike idealno su mjesto za prezimljavanje raznih korisnih kukaca – poput bubamara. Također, biljka sama za sebe proizvodi najbolju hranu u vidu suhih listova i ostataka same te biljke – razgrađivanjem će ponovo od nje nastati hranjiva materija – bilo bi suludo odnositi to s vrta.

A evo koliko malča stvara visoki grah kojeg sam uzgajala na štapovima, te sad na jesen skidala s tih štapova i ostavila ne gredicama:

.
Također, puno materijala za malčiranje stvaraju i cosmosi, koje također na jesen uvelike usitnjavam i bacam po gredicama – sve se da jako dobro iskoristiti. A gdje nije prekriveno malčem – na biovrtu polako prekrivaju kamilica i mišjakinja, na vrtu br. 2 samo mišjakinja. U svakom slučaju, tlo je zaštićeno i spremno za zimsko mirovanje, a također i dobro skrovište za brojni živi svijet koji živi u vrtu.

.

Još sam uvijek svašta rasađivala po vrtu – višnje koje su mi niknule u cvjetnjaku pored velike višnje – vrsta koja se širi i rizomatskim korijenjem, a višnje su odlične, tamnocrvene i velike, naravno da želim čim više tih stabala u vrtu. A iskopala sam si i u samom centru grada par sadnica drva ruj (Rhus typhina) – bacila sam oko na to drvce već odavno, i na jednoj zapuštenoj parceli pokraj koje se vozim često sam ih puno zapazila. Kako u autu uvijek imam malu motičicu, spremnu baš za takve situacije, jedno sam jutro stala na brzak prilikom vožnje na posao, i iskopala si par komada. A na parceli nedaleko od moje pronašla sam neku sortu topole, i nju sam si donjela doma za šumski vrt. Također sam konačno i posadila lukovice narcisa u šumski vrt, te lukovice tulipana u velike tegle ispred kuće – radi voluharica, tulipane više ne sadim na otvoreno, jer ih odmah nanjuše i pojedu. A za kupnju ukovica opet ponavljam – oprez – evo što mi se je dogovilo u Kauflandu u studenom: ovdje.

Polovicom studenog sam pobrala sve čvrste glavice zelja i spremila ih u sanduke u podrum, počele su neke glavice pucati od previše vlage,te je bolje da budu nutra prije jačih mrazeva. Kelj ostaje na otvorenom, kelj pupčar i raštika također. Iznenadila me je i cvjetača romanesco, mislila sam da neće ništa biti od njenih zanimljivih zeleno-žutih plodova tj pupoljaka, kad su se oni počeli pojavljivati – tek tokom studenog, prilično zanimljivo.

Kako u prognozi nije bilo najavljeno nikakvih jačih zamrzavanja, nisam još povadila crnu rotkvu, ciklu i repu – teoretski, one bi i mogle ostati na vrtu i preko zime, samo sve treba dobro nagrnuti malčem. I vrt br 2 (na slici), kojeg zapravo imam pokusno na parceli mojih teta ostavljam ove godine bez oranja – ovog je proljeća to bila preorana parcela, iduće će se godine obraditi samo s tanjuračama.  Na njemu je puno kupusnjača, i sve je prilično dobro pomalčirano – korovom i ostacima biljaka. Jedino tu nema trajnica, ciljano sam sadila samo jednogodišnje bilje radi strojne obrade. Silno me zanima kako će mi proteći uzgoj na toj parceli iduće godine, i koji će korovi tada bujati.

.

Sredinom studenog vrijeme je postalo prilično maglovito – gusta magla trajala je danima, zapravo i preko tjedan dana. Sve se je okitilo injem:)

.

ukrasne trave i šljiva

.

Tokom tih hladnijih dana počela sam opet pretraživati internet u potrazi za novim vrstama za vrt, te sam još u zadnji čas naručila, i posadila sadnice lješnjaka, ogrozda, ribizla i josti. Lješnjaci su završili na rubu šumskog vrta, a bobičasto voće između većih voćaka, ali u liniji kako su i te voćke – da mužu olakšam košenje trave. Inače nisam baš oduševljena time što je sve u redovima, ali neka bude zasad dok se sve ne razraste, a tada ću popuniti ostale praznine i te površine se više neće trebati kositi. Također, nisu još posađene sve voćke u šumskom vrtu, jer sam nekoliko nabavki odgodila za proljeće – te ću tu i dodati uz klasične voćke i “divlje” voćke, ali i neko malo neobičnije drveće. Čim raznolikije, to bolje za biosustav.

.

Naravno, ja ne bi bila ja kad opet ne bi prozujala trgovačkim centrima i pokupovala biljke na sezonskim rasprodajama – ove godine  su to  zimski jasmin, 3 kiwija (slučajnim odabirom ispala su 2 ženska i 1 muški, baš pogođeno) i jednu smokvu , te mnoštvo malih ukrasnih trava i ukrasnog jesenjeg bilja – koje ću saditi na pozicije na proljeće.

Sjetila sam se i da moram zaštititi kaki jabuke, tako barem piše u literaturama, a ja ih imam prvi put. Stoga sam donjela od tate jednu balu slame, uzela pletivo za ograde i savila okolo voćki, te to ispunila slamom. Koliko je to pametno rješenje…poslije sam se malo nećkala, jer što ako padne silno mnogo kiše, sve ispuni tu slamu i smrzne…nisam pametna…vidjeti ću na proljeće koliko je to bilo učinkovito. I još sam neke vrste kod korijenja prekrila slamom i lišćem, vidjeti ću koliko je to učinkovito za zaštitu od zime.

.

I za kraj imam jednu žalosnu i jedno sretnu vijest. Žalosno je to što se je opet razlijala kanalizacija kod prepumpne stanice, i kako je to teklo neko vrijeme dok nisam slučajno došla dolje na parcelu i primjetila da je nasip popustio i da je preko njega počelo teći na moju parcelu – Međimurske vode to opet nisu imale pod kontrolom. Ovaj put sam odlučila krenuti službeno – preko inspekcija – jer ovo je već 4. put ove godine, i jednostavno mora postojati neko trajnije rješenje, a da se to ne događa. A priča kako je to prošlo dalje sve s inspekcijama…ha, ha, većina njih su odmah znale članak zakona po kojoj one NISU odgovorne, posebno izdvajam Inspekciju zaštite okoliša gdje mi je inspektorica citirala više tumačenja i zakona samo da “dokaže” kako to nije u njihovoj nadležnosti – eto, u takvoj državi živimo i plaćamo porez. Uglavnom, stvar je još u procesu, te ću kasnije objaviti što se je sve točno dogodilo.

Dobra vijest je da kupujem nova zemljišta  Zapravo bavim se tom idejom već jako dugo,  proučavam karte okolnih zemljišta, i našla sam nakoliko vlasnika parcela blizu moje koji mi to žele prodati. Papirologija tu nije rješena, ali pronaći ćemo rješenja i za to, polako ali sigurno. Uglavnom, silno me to veseli, jer sam si zacrtala nabavku raznih vrsta drveća, a to sve ne bi stalo na parcele koje imam, tako da će (za)sad s novim parcelama biti dosta prostora za sadnju:)

Završavam fotkama ukrasnog kelja, koji je još uvijek prekrasan i šaren u vrtu.

.

Ovo je vrsta sporošireće vrste grahorice, dakle svake godine se nešto umnoži, ali ne postaje invazivna. Međutim, unatoč činjenici da su njeni cvijetovi prekrasni, teško se je rješiti kad negdje naraste, tako da se ponegdje čak smatra i korovom (Izvor: Wikipedia). Ako se uzgaja bez potpornja poliježe se i prekriva tlo, a to znači da može dobro zaštititi tlo od isušivanja i sl.

Najbolje raste na sunčanoj poziciji, ali podnosi i blagu polusjenu. Kod mene raste na poziciji gdje je pola dana na suncu, pola dana u sjeni i izgleda da joj odlično odgovara.

Svake zime nadzemni dio odumire i na proljeće biljke započinje s rastom. Kod mene se prvi izboji pojavljuju krajem travnja/početkom svibnja, i ubrzano počinju s rastom.

.

Raste vrlo brzo, a za penjanje se pomaže s viticama. Penjačicama koje imaju takav način penjanja najpogodniji potporanj je žičana ograda ili nešto slično, za nju se može čvrsto uhvatiti. Štapovi su manje pogodni za prijanjanje viticama.

Potkraj lipnja pojavljuju se prvi pupoljci iz pazdušca listova.

.

.

.

.

Pupoljci su na dužim stapkama, isprva mali i zeleni, pa kako rastu žuti i na kraju procvatu u roza (ili bijeloj ) boji.

.

Cvate u skupini cvjetova, u prosjeku 4-11 cvjetova. Za razliku od jednogodišnje vrste grahorice, ova vrsta ima puno obilnije cvjetove, ali nažalost, ovi cvjetovi nisu mirisni.  Nakon što ocvatu, latice počinju blijediti i polako se suše. Cvatnja traje oko 2 mjeseca, a može potrajati sve do početka jeseni.

Oprašuju ih bumbari i pčele. Posječuju ih i leptiri radi nektara, ali leptiri nisu oprašivači grahorice.

.

Nakon cvatnje nastaju čahure s sjemenjem, izgleda karakterističnog za mahunarke. Mahune su isprva zelene, a kad sjeme dozori posmeđe i osuše se.

.

Ako želite skupiti sjeme morate ga pobrati na vrijeme, jer se nakon određenog vremena čahure počinju same otvarati i sjeme se rasipa unaokolo. Sjeme je malo, smeđe i okruglo, negdje upola manje od zrna graška.

Grahorica se razmnožava podjelom rizomatskog korijenja, ili sjetvom sjemenki. Ove sam ju godine prvi put probala razmnožiti sjemenom, pa sam posijala nekoliko sjemenki na proljeće u teglicu. Sjeme je klijalo vrlo neujednačeno, u razmaku i preko 2 tjedna,  poneko je klijalo čak i do 30 dana.

Isprva su narasle samo tanke duge stabljike, iskreno izgledale su mi jako nestabilno što tako jure i zrak, ali ubrzo su stale s rastom. Premjestila sam ih kasnije van i iz baze biljke ubrzo je naraslo još nekoliko stabljiki. Uglavnom, ostale su u teglicama cijele godine i nisam ih presadila na otvoreno. Pretpostavljam da ukoliko bi bile presađene na otvoreno možda bi čak i cvale i prve godine, ali ovako, u maloj teglici s vrlo ograničenim prostorom i hranjivima, nisu puno narasle. U svakon slučaju, zaključak pokusa je da kod uzgoja iz sjemenki treba biti strpljiv, ali je uzgoj prilično jednostavan. Mogu se presaditi na otvoreno već iste godine, ili se isto tako mogu i sijati direktno na otvoreno – jedino u tom slučaju, eventualno usred posljedice previše ili premalo oborina, možda klijavost ne bi bila 100% kao što mi je bila u teglici. Prije sjetve, preporuča se namakati sjeme 24 sata prije u vodi.

.

Nigdje nisam našla podatke o toksičnosti  niti jestivosti ove vrste, te ju izričito preporučam kao ukrasnu biljku.

Mirisna grahorica je penjačica koja odlično raste i prekriva žičane ograde. Ukoliko imate takav prostor i još neznate što tu posaditi, ovo bi mogla biti biljka koju tražite.